29.12.06
27.12.06
Krenem...stanem...
24.12.06
Brže od života
Raskidao brakove čim su zapali u krizu. I uvijek se novom snu predavao. I tako bi to trajalo, da nije došla opaka bolest. Pa i nju je pjesnički prihvatao. Kao neumitnost. A to je umio, ponekad i sa ciničkom opaskom. Iako je dijagnoza bila crna, nije prestajao da piše. I da igra šah. Sa ljekarom koji ga je liječio, tražio je crne figure, koje su, govorio je, u dosluhu sa njegovom bolešću i sudbinom. Kad bi odnio pobjedu nad protivnikom, likovao je: Još se ne spušta moja zastavica!
Majka Melanija doživjela je sinovljevu smrt. Za života ga nije opominjala da umjerenije živi. Znala je za njegovu boemiju, rastave. Nikad ni riječi prigovora. To je Antić s ponosom isticao. To bi mu poništilo punoću života. Kako je majci bilo u srcu, druga je stvar Utjeha joj je bila što je iza njenog Mike ostalo šestoro djece.
Roditelji su bili učitelji i stalni selidbenici: Mokrin, Kikinda, Pančevo. U Pančevo se porodica doselila 1941. godine. Tu proživjela tamne okupacijske dane. Tu je napisao i prve stihove, prvi se put zaljubio.
Poslije slijede gimnazijski dani, fakultet, rad u listu ”Pančevac” gdje je pored novinskih tekstova i uređenja dječje strane pravio i strip, sa naslovom ”Bata iz Banata”. Poslije se na životnoj traci smjenjuju različita zaduženja i obaveze. U Beogradu i u Novom Sadu, gdje je proveo punih trideset godina kao slobodni reporter ”Dnevnika”.
U njegovom biću bio je usađen gen da se živi brže od života, ne ispuštajući iz vida same dubine života, koje je u pjesništvu otkrio. Antić se brzo od trauma oporavljao i pribrao. Poslije njih imao je veće nalete na stvaralačkom planu. Kad se njegova ličnost sagleda iz blizine, iz životnog i stvaralačkog ugla, uočavamo da je tempo strasti prelazio u nagle fortisime, u intenzitet najjače vrste. To je moralo naći odraza i na njegovo zdravstveno stanje.
U trenucima njegove bolesti, kada je stvarnost bila odveć maglovita, Antić se osvrnuo, u posljednjim časovima, na svoje vrijeme i njegove vrijednosti. To je bilo pri uručenju jedne književne nagrade u Novom Sadu. Evo doslovno tih riječi: ”Srećan sam što sam dobio pravo crveno priznanje. To je nagrada koja se dobija za čuvanje revolucije obrazom kao bombom, čašću kao puškom, dostojanstvom, slobodom i pameću. Ima jedna revolucija u kojoj sam živio u toku rata i u posleratnim godinama. Ovo naše danas je deo te revolucije. Čuvajte je.”
Kad je umirao rekao je da mu niko ne drži govor.
Tako je i bilo. Jedino u njegovom rodnom Mokrinu, na dan njegove smrti, održali su pisci književno veče u čast preminulog pjesnika. (Žarko Đurović)
23.12.06
Razlozi borbe ili Raskršće
I razlog borbe je...u potrebi za poezijom korisnog.
II
poezijom proždrljivosti i vernosti,
i poezijom poslušnosti i najezde.
IV razlog borbe je...u poeziji otvaranja.
V razlog borbe je...poezija avanture.
VI razlog borbe je...u poeziji produžetka sebe samog.
VII razlog borbe je...u iskivanju najvećih oštrica
u sebi samom.
VIII razlog borbe je...u nedostojanstvu.
IX razlog borbe je...u poeziji razumevanja i nerazumevanja smrti.
X razlog borbe je...san o slobodi.
XI razlog borbe je...je razmišljanje o konačnom.
XII razlog borbe je...u obećanju jednog sutra.
22.12.06
Preporuka za online štivo
Priča iz devetnaest delova o ljubavi između Antona Čehova i glumice Ogle Kniper, kao i neka od pisama koja su godinama razmenjivali pod naslovom Čehov – neobična ljubav...
18.12.06
Najmuškija pesma
Ostavite mi na miru moje rasejane dečake,
vi najjači u razred,
najglavniji u ulici,
vi što sve silom hoćete i vi što sve silom možete.
Ostavite mi na miru moje smešne i smušene,
moje dečake sa uskim ramenima
i očima što žmirkaju od kratkovidosti.
Znam, oni obično padnu ako se penju na drvo.
Video sam, njihovi klikeri uvek daleko promaše.
Uverio sam se, oni uvek dobiju batine kad se potuku.
Oni nisu za neke velike junačke igre
i ja vas molim:
ostavite mi na miru moje rasejane dečake.
Moji dečaci hodaju kao da lebde u vazduhu,
sede u razredu drveni i zamišljeni,
zabodu nos u knjigu i ne čuju šta ih pitate,
ali svaki od njih tegli u svojoj glavi
čudan i veliki svet koji vi možda nemate
svet u kome su oni najveće vojskovođe,
najveće poglavice,
najveći kapetani brodova,
svet u kome vide oštro kao kondori,
imaju široka ramena
i penju se na Himalaje
i putuju u Australiju.
Svet koji se produžuje do onamo.
I mnogo dalje od onamo.
Ostavite mi na miru moje rasejane dečake,
jer samo oni mogu sutra da nas odvedu
u neobično,
u nemoguće,
ako iznesu iz glava te svoje čudne svetove
i puste nas da zajednički u njima živimo
i mi sa uskim i mi sa širokim ramenima,
i vi najbolji i najlošiji klikeraši,
i vi najvažniji i najnevažniji u razredu.
Jer sve na kraju uvene.
I klikeri, ako nisi znao, uvenu kao trešnje.
Uvenu jaka ramena i uvenu lepe igre.
Uvene detinjstvo kao da nikad nije bilo.
Ostaju samo glave pune čarobnih svetova
koji se nikad ne tope,
koji se nikad ne troše,
koji se razlistavaju... razlistavaju...
iz kojih sutra rastu nove velike šume,
nove velike prerije,
novi beskrajni okeani,
nove fantastične planete,
iz ti rasejanih običnih detinjih glava
pametnih samo za tajanstveno,
za neizvodljivo i čudno,
pametnih samo za maštanje.
15.12.06
Školjka je žena...
Školjka je žena,
kneže moj.
A veruj: u svakoj ženi
postoji nešto hranljivo.
i otvara je u prolazu
- možda: bezazleno sasvim,
- možda: iz čiste obesti,
- možda: tek tako, iz zanata.
Onda je srče.
Onda je baca.
Jer šta će njemu ljuske.
I onda ode dalje za nekim novim školjkama,
jer on to tako jednostavno
i tako prirodno čini.
A neko nikad neće imati ključ.
Raskrvariće usta dok to otvara.
Izlomiće sve nokte.
I mučiće se.
I kad otvori školjku
i kad je napokon posrče,
vikaće:
nije to ta školjka.
Ljudi,
zar je to ono što sam hteo?
Neko baci školjku o kamen
i polupa je.
Gleda u njene krhotine
i kao da uživa u njenom ugibanju.
I ostavi je da se muči na suncu.
I ostavi je da se suši na suncu.
I da od njenog mekog tela
ostane malo gorke školjke.
A neko,
željan školjki,
plaća svom svojom starošću
da mu ih drugi otvore i donesu.
Na nekom srebrnom poslužavniku,
naravno.
U neko srebrno vreme.
Pred neku srebrnu smrt.
Neko ne voli školjke,
ali nema šta drugo da jede,
kneže moj,
i on ih jede dok drugi ozbiljno misle
da on u njima uživa.
Ti znaš da sam ja onaj koji školjke
prevari da su ptice
i kad se razmašu krilima svojih ljuštura
da polete,
– ulazim u njih precizno kao zrno.
I – mi zajedno trajemo.
I – mi se zajedno mučimo.
I – mi zajedno rađamo po malo bisera.
što obasjava svet.
Bolje da si mi doneo običnu mrvu peska.
Možda bih oko tog zrnca
sam sebi sagradio školjku
kakvu ti ne razumeš:
školjku neba i zemlje.
I možda bih oblagao to zrno dobrotom božanskog.
i možda bih ga ugojio u dragi kamen svog sna
i ne bih njime ukrasio
srce nijedne druge školjke.
Možda bih,
stvarno,
uz njega umeo samo da sanjam.
Ti ništa ne razumeš,
kneže moj.
Ja govorim o porodu.
Ja govorim o potomcima mog potomstva.
14.12.06
Plavi čuperak
Plavi čuperak obično nose
neko na oku,
neko do nosa,
al ima jedan čuperak plavi
zamislite gde?
- U mojoj glavi.
Kako u glavi da bude kosa?
Lepo.
U glavi.
To nije moj čuperak plavi,
već jedne Sanje iz šestog "a"
Pa šta?
Videćeš šta - kad jednog dana
čuperak nečije kose tuđe
malo u tvoju glavu uđe,
pa se umudriš,
udrveniš,
pa malo - malo. . . pa pocrveniš,
pa grickaš nokte
i kriješ lice
pa šaljes tajne ceduljice,
pa nešto kunjaš,
pa se mučiš,
pa učiš - a sve koješta učiš.
Izmešaš rotkve i romboide.
Izmešaš nokte i piramide.
Izmešaš leptire i gradove.
I sportove i ručne radove.
I tropsko bilje.
I stare Grke.
I lepo ne znaš šta ćeš od muke.
Sad vidiš šta je čuperak plavi
kad ti se danima mota po glavi,
pa od dečaka - pravog junaka
napravi tunjavka i nespretnjaka.