29.12.06

Ponovo dete









Šta vredi da neko snove plete?

Čime da plete i uplete
ako ne postane ponovo dete?

27.12.06

Krenem...stanem...







Vidim da sigurno nešto jesam.
Ovde sam.
Tamo sam.
Jedno sam.
Sve sam.
Pa ipak, ne znam šta sam i gde sam.

Krenem ponekad, pa se bojim:
koračam,
a k`o da u mestu stojim.

Stanem ponekad, pa se stidim:
vidim,
a k`o da ništa ne vidim.

Stanem ponekad, pa se bojim:
da l` ja postojim,
il` ne postojim?

24.12.06

Brže od života

Ovaj poeta nosio se mišlju da je i u ljubavi više davao nego što je dobijao. Žene su brzo osjetile da zanos nije dovoljan za brak. Da je to predigra, a za igru su potrebne realne stvari. Neka vrsta racija u svemu, pa i u osjećanjima. Poeta se sa time nije mirio.

Raskidao brakove čim su zapali u krizu. I uvijek se novom snu predavao. I tako bi to trajalo, da nije došla opaka bolest. Pa i nju je pjesnički prihvatao. Kao neumitnost. A to je umio, ponekad i sa ciničkom opaskom. Iako je dijagnoza bila crna, nije prestajao da piše. I da igra šah. Sa ljekarom koji ga je liječio, tražio je crne figure, koje su, govorio je, u dosluhu sa njegovom bolešću i sudbinom. Kad bi odnio pobjedu nad protivnikom, likovao je: Još se ne spušta moja zastavica!

Majka Melanija doživjela je sinovljevu smrt. Za života ga nije opominjala da umjerenije živi. Znala je za njegovu boemiju, rastave. Nikad ni riječi prigovora. To je Antić s ponosom isticao. To bi mu poništilo punoću života. Kako je majci bilo u srcu, druga je stvar Utjeha joj je bila što je iza njenog Mike ostalo šestoro djece.

Roditelji su bili učitelji i stalni selidbenici: Mokrin, Kikinda, Pančevo. U Pančevo se porodica doselila 1941. godine. Tu proživjela tamne okupacijske dane. Tu je napisao i prve stihove, prvi se put zaljubio.

Poslije slijede gimnazijski dani, fakultet, rad u listu ”Pančevac” gdje je pored novinskih tekstova i uređenja dječje strane pravio i strip, sa naslovom ”Bata iz Banata”. Poslije se na životnoj traci smjenjuju različita zaduženja i obaveze. U Beogradu i u Novom Sadu, gdje je proveo punih trideset godina kao slobodni reporter ”Dnevnika”.

U njegovom biću bio je usađen gen da se živi brže od života, ne ispuštajući iz vida same dubine života, koje je u pjesništvu otkrio. Antić se brzo od trauma oporavljao i pribrao. Poslije njih imao je veće nalete na stvaralačkom planu. Kad se njegova ličnost sagleda iz blizine, iz životnog i stvaralačkog ugla, uočavamo da je tempo strasti prelazio u nagle fortisime, u intenzitet najjače vrste. To je moralo naći odraza i na njegovo zdravstveno stanje.

U trenucima njegove bolesti, kada je stvarnost bila odveć maglovita, Antić se osvrnuo, u posljednjim časovima, na svoje vrijeme i njegove vrijednosti. To je bilo pri uručenju jedne književne nagrade u Novom Sadu. Evo doslovno tih riječi: ”Srećan sam što sam dobio pravo crveno priznanje. To je nagrada koja se dobija za čuvanje revolucije obrazom kao bombom, čašću kao puškom, dostojanstvom, slobodom i pameću. Ima jedna revolucija u kojoj sam živio u toku rata i u posleratnim godinama. Ovo naše danas je deo te revolucije. Čuvajte je.”

Kad je umirao rekao je da mu niko ne drži govor.

Tako je i bilo. Jedino u njegovom rodnom Mokrinu, na dan njegove smrti, održali su pisci književno veče u čast preminulog pjesnika. (Žarko Đurović)

23.12.06

Razlozi borbe ili Raskršće









I
razlog borbe je...u potrebi za poezijom korisnog.

II razlog borbe je...u potrebi za poezijom čopora,
poezijom proždrljivosti i vernosti,
i poezijom poslušnosti i najezde.

III razlog borbe je...u traganju za onim što je sopstveno.

IV razlog borbe je...u poeziji otvaranja.

V razlog borbe je...poezija avanture.

VI razlog borbe je...u poeziji produžetka sebe samog.

VII razlog borbe je...u iskivanju najvećih oštrica
u sebi samom.

VIII razlog borbe je...u nedostojanstvu.

IX razlog borbe je...u poeziji razumevanja i nerazumevanja smrti.

X razlog borbe je...san o slobodi.

XI razlog borbe je...je razmišljanje o konačnom.

XII razlog borbe je...u obećanju jednog sutra.

22.12.06

Preporuka za online štivo










Priča iz devetnaest delova o ljubavi između Antona Čehova i glumice Ogle Kniper, kao i neka od pisama koja su godinama razmenjivali pod naslovom Čehov – neobična ljubav...

18.12.06

Najmuškija pesma









Ostavite mi na miru moje rasejane dečake,
vi najjači u razred,
najglavniji u ulici,
vi što sve silom hoćete i vi što sve silom možete.
Ostavite mi na miru moje smešne i smušene,
moje dečake sa uskim ramenima
i očima što žmirkaju od kratkovidosti.

Znam, oni obično padnu ako se penju na drvo.
Video sam, njihovi klikeri uvek daleko promaše.
Uverio sam se, oni uvek dobiju batine kad se potuku.
Oni nisu za neke velike junačke igre
i ja vas molim:
ostavite mi na miru moje rasejane dečake.

Moji dečaci hodaju kao da lebde u vazduhu,
sede u razredu drveni i zamišljeni,
zabodu nos u knjigu i ne čuju šta ih pitate,
ali svaki od njih tegli u svojoj glavi
čudan i veliki svet koji vi možda nemate
svet u kome su oni najveće vojskovođe,
najveće poglavice,
najveći kapetani brodova,
svet u kome vide oštro kao kondori,
imaju široka ramena
i penju se na Himalaje
i putuju u Australiju.

Svet koji se produžuje do onamo.
I mnogo dalje od onamo.

Ostavite mi na miru moje rasejane dečake,
jer samo oni mogu sutra da nas odvedu
u neobično,
u nemoguće,
ako iznesu iz glava te svoje čudne svetove
i puste nas da zajednički u njima živimo
i mi sa uskim i mi sa širokim ramenima,
i vi najbolji i najlošiji klikeraši,
i vi najvažniji i najnevažniji u razredu.

Jer sve na kraju uvene.
I klikeri, ako nisi znao, uvenu kao trešnje.
Uvenu jaka ramena i uvenu lepe igre.
Uvene detinjstvo kao da nikad nije bilo.
Ostaju samo glave pune čarobnih svetova
koji se nikad ne tope,
koji se nikad ne troše,
koji se razlistavaju... razlistavaju...
iz kojih sutra rastu nove velike šume,
nove velike prerije,
novi beskrajni okeani,
nove fantastične planete,
iz ti rasejanih običnih detinjih glava
pametnih samo za tajanstveno,
za neizvodljivo i čudno,
pametnih samo za maštanje.

15.12.06

Školjka je žena...











Školjka je žena,
kneže moj.
A veruj: u svakoj ženi
postoji nešto hranljivo.
Neko ima ključ za nju
i otvara je u prolazu
- možda: bezazleno sasvim,
- možda: iz čiste obesti,
- možda: tek tako, iz zanata.
Onda je srče.
Onda je baca.
Jer šta će njemu ljuske.
I onda ode dalje za nekim novim školjkama,
jer on to tako jednostavno
i tako prirodno čini.
A neko nikad neće imati ključ.
Raskrvariće usta dok to otvara.
Izlomiće sve nokte.
I mučiće se.
I kad otvori školjku
i kad je napokon posrče,
vikaće:
nije to ta školjka.
Ljudi,
zar je to ono što sam hteo?
Neko baci školjku o kamen
i polupa je.
Gleda u njene krhotine
i kao da uživa u njenom ugibanju.
I ostavi je da se muči na suncu.
I ostavi je da se suši na suncu.
I da od njenog mekog tela
ostane malo gorke školjke.
A neko,
željan školjki,
plaća svom svojom starošću
da mu ih drugi otvore i donesu.
Na nekom srebrnom poslužavniku,
naravno.
U neko srebrno vreme.
Pred neku srebrnu smrt.
Neko ne voli školjke,
ali nema šta drugo da jede,
kneže moj,
i on ih jede dok drugi ozbiljno misle
da on u njima uživa.
Ti znaš da sam ja onaj koji školjke
prevari da su ptice
i kad se razmašu krilima svojih ljuštura
da polete,
ulazim u njih precizno kao zrno.
I – mi zajedno trajemo.
I – mi se zajedno mučimo.
I – mi zajedno rađamo po malo bisera.
što obasjava svet.
Bolje da si mi doneo običnu mrvu peska.
Možda bih oko tog zrnca
sam sebi sagradio školjku
kakvu ti ne razumeš:
školjku neba i zemlje.
I možda bih oblagao to zrno dobrotom božanskog.
i možda bih ga ugojio u dragi kamen svog sna
i ne bih njime ukrasio
srce nijedne druge školjke.
Možda bih,
stvarno,
uz njega umeo samo da sanjam.
Ti ništa ne razumeš,
kneže moj.
Ja govorim o porodu.
Ja govorim o potomcima mog potomstva.

14.12.06

Plavi čuperak












Plavi čuperak obično nose
neko na oku,
neko do nosa,
al ima jedan čuperak plavi
zamislite gde?
- U mojoj glavi.
Kako u glavi da bude kosa?
Lepo.
U glavi.
To nije moj čuperak plavi,
već jedne Sanje iz šestog "a"
Pa šta?
Videćeš šta - kad jednog dana
čuperak nečije kose tuđe
malo u tvoju glavu uđe,
pa se umudriš,
udrveniš,
pa malo - malo. . . pa pocrveniš,
pa grickaš nokte
i kriješ lice
pa šaljes tajne ceduljice,
pa nešto kunjaš,
pa se mučiš,
pa učiš - a sve koješta učiš.
Izmešaš rotkve i romboide.
Izmešaš nokte i piramide.
Izmešaš leptire i gradove.
I sportove i ručne radove.
I tropsko bilje.
I stare Grke.
I lepo ne znaš šta ćeš od muke.
Sad vidiš šta je čuperak plavi
kad ti se danima mota po glavi,
pa od dečaka - pravog junaka
napravi tunjavka i nespretnjaka.

Love is…

Juče sam se nostalgično prisetila sličica iz serijala Love is… Na Internetu sam došla do informacija da su ti crteži delo Kim Casali sa Novog Zelanda koja ih je u vidu ljubavnih pisamaca razmenjivala sa svojim budućim suprugom Robertom. Tako je sve krenulo... Nakon njene smrti njihov sin Stefano je nastavio da objavljuje crteže, ali ih i dalje potpisuje majčinim imenom. Na http://www.comicspage.com/loveis/ svoje mesto je našao popriličan broj ovih nežnih ilustracijica. Verujem da ih je i Mika voleo. Setila sam se i Sare Kej, ali to je neka druga tema...

12.12.06

Parafraza XXV












Otvoriti, otvoriti, otvoriti.
Sa samim sobom se boriti.
Pretvoriti u sunce vrhunce.
Ne gurati se. Dogurati.
Otvoriti, otvoriti, otvoriti.
I strašno se umoriti.
Ne uzaludan, već čudan.
Otvoriti, pa se zatvoriti.

10.12.06

...i zaspim u svojoj pesmi...

Moje su pesme semenje iz kojeg rastu tajge. Šiprazi puni hladovine i čestari prašine. Stavim glavu na pregršt uvele mahovine i zaspim u svojoj pesmi, ali odnekud, iz paparati, nekakva malecka crna i strašno otrovna nežnost uvuče mi se u uho i umrem u toj lepoti. Pa metar dalje oživim. Jer disanje mi je semenje iz kojeg rastu nebesa. (Omsk, 1974.).

28.10.06

Ekspres za sever










XI
Možda niko nije umeo da te želi ovako
kao ja noćas.
Tvoje ruke bele kao samoća.
Tvoja bedra sa ukusom platna i voća.
Tvoj malo šuštavi glas.
Sa nosom dečački prilepljenim
uz okno vagona,
nejasan samom sebi
kao oproštajno pismo padavičara,
i čudno uznemiren toplinom
kao razmažen pas,
putujem, evo, putujem
da natrpam u glavu jos neslućene predele,
da drveću poželim najlepšu laku noć
na svetu,
da se vrtim kao lišće,
kao vetar po travnjacima,
kao zvezde i ptice.
Da malo nemam plan.
Da imitiram klavijature,
liftove
i okean.
Da zaboravim ruku na tvom struku.
I lice uz tvoje lice.

22.10.06

Magnoveno...

Sada, na vremenskoj distanci, razmišljam o Antiću, njegovoj poeziji i burnom životu. Ono što me je kod njega najviše privlačilo bila je buntovna priroda. Iza nje krio se jedan nepresušan dar za mnoge oblasti, za poeziju u prvom redu, a poslije za film, slikarstvo, novinarstvo. Bio je zaljubljenik raznih borilačkih vještina – boksa, džudoa… Kad su mu sinovi pošli u školu, počeli su da se podučavaju iz navedenih vještina. Pitajući za njih kako su, rado bi mi rekao da su uznapredovali, pomenuvši neke pojaseve u koje se ja veoma malo razumijem.

Antić je imao preveliku energiju za jedan život. Zato ga je bezdušno rasipao, na sve strane. U tome je nalazio zadovoljstvo i okrepu, iako znam da je skupa cijena takvog življenja.

Mislim da je živio magnoveno, od trena i za tren. Za njega nije bilo prepreka. Ili ako ih je bilo, smatrao ih je motivskim predloškom za pjesničko nadahnuće. Prezent i futur kod njega su uvijek kucali istim bilom. Duhom je ukidao sve udaljenosti, prostorne i vremenske. Dovoljno je pročitali njegovu knjigu „Mit o ptici“ i uvjeriti se koliko je tajanstveno imanentno našem biću. Ptica je središte toga tajanstva. Let njeno suštastvo. Nebo vječni izazov.

Možda se Antićevo shvatanje vremena i života poklapa sa Prustovim. I kod jednog i kod drugog osjeća se potreba u traganju za vremenom, što je ujedno i traganje za samim sobom. Dvije su stvari za biće nužne. Da se trenucima transferira vječnost. Tako prisvojeno vrijeme postaje pobijeđeno vrijeme. Ptica kao simbol u Antićevoj poeziji ima takvo označenje.

Pomenuli smo Antićevu energiju, s razlogom. To se vidi po broju pjesničkih djela koja su, sva bezmalo, našla blisko utočište kod brojnog čitateljstva. Posebno zbirka za djecu „Plavi čuperak“, doživjevši mnoga izdanja i nesuzdržane pohvale. Niko vrijeme zaljubljivanja nije tako vjerno i tako kristalisano dočarao kao ovaj poeta. Zvukovi se skladno pretvaraju u posebnu omamu, a riječi kao prenosioci subjekta, profilišu ono najljepše što se talasa u mlađahnom biću. To je ono stanje kad želja želju pretiče. Baš u tom preticanju žive zanos i smisao. U zbirci „Plavi čuperak“ želja se preobraća u taj zanos. A mi znamo da je zanos najljepša karika života. Otuda tolika jagma mladeži za ovim djelom.

Kad smo već kod djela ovog pisca, pomenimo „Plavo nebo“, „Koncert za 1001 bubanj“, „Roždenstvo tvoje“, „Nasmejani svet“, „Boje i reči“… Tu su i filmovi „Doručak sa đavolom“, „Sveti pesak“, „Široko je lišće„, „Strašan lav“ i drugi. (Žarko Đurović)

Mart











Kad mi dođe da idem,

mnogo moram da idem.
Nije važno kuda ću.
Nije važno dokle ću.
Došlo mi je da idem
i ja idem kao lud

- unutra u mene.

Vetar mi je gudalo.
Ja sam violina.
Vetar svira na meni
u „E“ žicu kad plačem,
u „E“ žicu kad pevam,
u „E“ žicu kad sanjam,
jer ja nemam drugu žicu
osim „E“

- unutra u mene.

Za travu se tabanima hvatam
da me vetar nikud ne oduva.

Al kad dođe da idem,
strašno moram da idem.

Nije važno kuda ću.
Nije važno zašto ću.

Krv se sva u žeravicu pretvori.
Nebo dlanom poravnava puteve.
Široko me kiše zaobilaze.
Obuva mi sunce žute cipele.
Kad mi tako strašno mnogo dođe
samo idem, idem kao lud

- unutra u mene.

13.10.06

Plava zvezda











Iza šuma, iza gora,
iza reka, iza mora,
žbunja, trava,

opet noćas tebe čeka
čudna neka zvezda plava,

zvezda prava.

Čak i ako ne veruješ.
probaj toga da se setiš.
Kad žamuriš i kad zaspiš,
ti pokušaj da je čuješ,
da osetiš,
da je stigneš i uhvatiš
i sačuvaš kad se vratiš.
Ali pazi ako nije
sasvim plava, sasvim prava,
mora lepše da se spava:
da se sanja do svitanja.
Mora dalje da se luta.
Tristo puta.
Petsto puta.
Mora druga da se nađe.
Treća.
Peta.
Mora u snu da se zađe
na kraj sveta.
I još dalje iza kraja:

do beskraja.
Mora biti takve zvezde.
Što se čudiš?
Pazi samo da je negde
ne ispustiš dok se budiš.
Jednog dana,
jedne noći,
ne znam kada, al znam tačno,
izgledaće nebo bez nje
tako prazno, tako mračno.
I sva sunca
sve lepote
i sve oči što se jave,
nikad bez nje neće biti
sasvim tvoje, sasvim prave.
Ja ti neću reći šta je
ova zvezda čudna, sjajna.
Kad je nađeš - sam ćeš znati.
Sad je tajna.

12.10.06

Došao sam da oglasim dolazak proleća

Pamtim ga kad je jedne noći, dakako pripit, ali još više uznijet pjesničkim zanosom, banuo u Klub pisaca Beogradskog univerziteta u Balkanskoj četiri, na petom spratu i glasno počeo da recituje stihove iz tek objavljene zbirke pjesama ”Ispričano za proleća”, o kojoj je Davičo, petnaestak dana prije toga, izrekao najlaskavije ocjene. Tada Antić nije imao ni punih dvadeset godina.

Petar Kerečki, predsjednik Kluba, zamolio je pridošlicu da se stiša i urazumi, ističući da je ovo skup pisaca, a ne kočijaša.

– Boli me briga kakav je skup! – vikao je Antić. Došao sam da u ovoj zimskoj noći oglasim dolazak proleća!

Kerečki je tražio da se nezvani gost izbaci iz Kluba, na što smo se usprotivili Brato Pavlović i ja. Kerečki je, uz saglasnost prisutnih, zahtijevao da i mi zajedno sa ”uljezom” napustimo klupske prostorije. To smo i učinili i sa Antićem pošli u kafanu ”Triglav”, koja se nalazila na samom rubu pijace Zeleni venac. Tu smo i zoru dočekali i sa njome patrolu milicije, koja nas je, usljed narušavanja javnog reda i mira privela u milicijsku stanicu u Knez Mihajlovoj ulici, nadomak kafane ”Grčka kraljica”.

Antić se obratio šefu smjene sa molbom da, iako priveden, recituje stihove, prvo Jesenjinove, a poslije svoje. Ovaj mu je uslišio molbu.

Odjekivali su Jesenjinovi stihovi (tada su bili u modi). Iz druge prostorije došli su milicioneri da slušaju razbarušenog pjesnika, zaboravljajući na službene obaveze. Antić je recitovao Jesenjinovu pjesmu ”Pismo ženi” da bi se tome recitovanju pridružio i Pavlović sa omiljenom pjesmom ”Šemsa”. Recitovao sam i ja pjesmu sličnog sadržaja, svoju.

Odobrovoljeni šef smjene izvadio je nešto novca i dao ih Pavloviću.

– Zaslužujete jednu turu pića! – rekao je.

– Važno je da nismo dobili po turu! – uzvratio je Antić.

Od toga trenutka, koje je bilo i prvo poznanstvo, održavao sam bliske odnose sa Antićem. Najčešće u kafanama, mada smo se na obostrano zadovoljstvo, sastajali i tamo gdje je radio u ”Dnevniku” kao novinar, u Novom Sadu, blizu bivše banovinske zgrade. (Žarko Đurović)

8.10.06

Epilog












Vodopad ima bradu kao grof L.N.Tolstoj.

To se

u stvari

Jutro po sebi peni i ra
zapinje dugu.
Ja sam priznao jednoj ženi

Da je život nešto prosto u meni,

- a nije baš tako prosto.

Ja sam mislio da ću ići pravo

dok se ne pretvorim u lenjir,

a našli su me u krugu.

Našli su me posle lutanja
srozanog od vriska do šaputanja.
Prošao je oktobar.
Među nogama drveća polako zaudara na vlagu
i krv.
Ulica poslednji put kisne na sirovom suncu.

Sedite malo kraj mene kao kraj groba.
Minut pošte za moje preminulo najrumenije doba.
Sedite malo kraj mene
Vidite: opet sam dobar.
Iza uha mi se okoreo mlaz usirenog poraza
kao streljanom vojnom beguncu.

Proletele su ogromne zlatne kočije
kroz naše utrnule oči,
- a mi ih sačuvali nismo.
Nešto mlado nam je rzalo na usni i uvelo
Gorko od smeha i slatko do plača.
Dozvolite mi da posle svega
dalekoj nekoj gosdpođici napišem jedno pismo,
onako malo nostalgično
kao što pišu senilni penzionisani admirali
preživeloj posadi sa potopljenog razarača.

Gospođice,
kazaću,
gospođice,
sve je,
sve je,
sve je gotovo.
Ovde cveće pokojno
prodaju razliveno u parfemske flaše.
I sve je,
sve je,
sve je spokojno
kao da vetar nikad nije šamarao drvored
i po oknu se pleo.

Gospođice,
kazaću,
u ovu jesen,
frigidnu kao turistkinja sa skandinavskim pasošem,
to što sam odjednom sed ne znači da sam beo.

Ti si jedina nahranila svu moju glad
sa ono malo mesa i sna.
Jedina si bila sita od ono malo mojih noktiju
i dlanova.
Voleo bih da tvoji budući sinovi naslede boju moga glasa
i kćeri nose moju tugu u prslučićima od svile.
Voelo bih da sačuvaš moje najdivnije vrhove
na horizontalama tvog dna
i proneseš moje oči kroz tišinu tuđih očiju
i stanova,
i moj oktobar kroz sve tuđe aprile.

Ovo nije ispovest.
Ovo je gore nego molitva.

Hiljadu puta od jutros kao nekad te volim.
Hiljadu puta od jutros ponovo ti se vraćam.
Hiljadu puta ponovo se plašim
za tebe izgubljenu u vrtlogu geografskih karata,
za tebe podeljenu kao plakat ko zna kakvim ljudima.

Da li sam još uvek ona mera po kojoj znaš ko te boli
i koliko su pred tobom svi drugi bili goli,
ona mera po kojoj znaš ko te otima
i ko te plaća?
Da li sam još uvek među svim tvojim životima
onaj komadić najplavijeg oblaka u grudima
i najkrvavijeg saća?

Ovde kod mene
dani imaju ukus piva i dosade.
Ponekad kaplju kiše
čudno,
spokojno.
Nemam volje ni da živim ni da se ubijem.
Sasvim sam nalik na lađu koja luta bez posade
i ne želi da zbriše
sa svoga oka nešto uzaludno,
nešto pokojno,
nešto golubije.

Možda je dobro da znaš:
posle tebe žene nemaju pravo ništa da uobražavaju.
Nekad prvi žutokljunac republike,
danas - mogu da podignem zarozane čarape
lično bogorodici
u dostojanstvo prerušen.

Sve moje nežnosti još uvek na tvom pragu spavaju
kao mali žuti psi
na mokrim,
nabreklim,
crnim sisama gospođe keruše.
Sasvim sam zakopčan od sluzokože do duše.
Ova 32 zuba još uvek ljubav samo za tebe onako jecaju
i onako pevuše.

Ti me svakako razumeš:
sve je,
sve je
sve je gotovo.
Uplašeno sam pijan
i prazan
i sam.
Ponekad neko naiđe da me zabrinuto voli i pazi,
neko kome otkrivam sve tvoje putokaze
do mog usijanog temena.
Nikome nemoj reći
ali ja,
koji najmanje znam o sreći,
hteo bih malo nespretne sreće tom nekom novom da dam
i dok umire drveće i vetar po lišću gazi
hteo bih da mu bude dobro u ime izvesnog aorista moje ljubavi
i davnoprošlog vremena.

Možda nećeš verovati:
i sa hotelima sam raskrstio sasvim neopaženo.
Sve mi hoteli nekako liče na istu bajku
i postelje u sobama smeškaju se na isti glas.
Svi se portiri na isti način brinu
onako malo rođački kad im laku noć kažemo.
Svi se portiri isto onako brinu,
majke mi,
kao da znaju za nas.

Dalje ne bih imao ništa više da ti javim.
Pijana od hladnoće subotnja noć se valja.
Satovi su već odavno povečerje odsvirali.

Dalje zaista ne bih imao ništa više da ti javim
jedino možda to da si ostala najlepša medalja
iz najlepšeg rata u kome su mi srce amputirali.

Gospođice,
ja nisam za tobom bio onako obično,
gimnazijski zanesen.
U meni je sve do tabana minirano.

Inače,
zapamtio sam:
ljubav je najgolubija samo u onim kricima
koji se poklone prvima.
Dozvoli da se zato zbog nečeg u sebi
nasmešim u ovu jesen
pomalo krišom,
kroz suze,
pomalo demodirano,
ja, tvoj najnežniji pastuv među pesnicima,
ja, tvoj najsuroviji pesnik među pastuvima.

Neko pričom govor muti, neko priča i kad ćuti...

Dve čašice

Pesnik Mika Antić je voleo Srem i rado je dolazio. Jedno vreme je gotovo svakodnevno boravio u Beočinu gde je nameravao da uredi atelje na tavanu Starog dvorca. Taj posao se odužio, jer je Mika više vremena provodio za kafanskim stolom, dole, u prizemlju, nego gore, na tavanu. Prijatelji su ga često zaticali kako sedi sam sa dve čašice vinjaka. Neko ga je pitao:
- Zašto naručuješ dve čašice za sebe?
- Jedna je za mene - rekao je Mika - a druga za moje drugo ja. Da imam s kim da se kucnem!

7.10.06

Toliko ličim na Dunav...

Toliko ličim na Dunav da se ponekad pitam ko se u kome ogleda. Teći punim životom znači ploviti nizvodno sa podjednakom strašću kao i ploviti protiv sebe: stvarati limane i virove, imati kristalne slapove i ustajale ritove, kidati rubove obala i donositi poplave, opadati i rasti, i uvek usrkavati u sebe okeane.

6.10.06

Parafraza XIII












Čekaću, čekaću, čekaću
i biti jeka.

Jeka ću biti,
tu gde ne odjekuje
ali se vekuje, vekuje.

Odvajaću se, odvajaću.
A kajaću se, kajaću.

U prostor, u prostor, iz preka ću.
Al volim te. I čekaću, čekaću.

O Andriću

Draško Ređep: Toliko je knjiga objavljeno o tome šta je sve, i kome, Andrić govorio!

Mika: Ne verujem da je baš govorio. Kada je bio Kongres književnika u Sarajevu, Izet Sarajlić, Lojze Krakar, Slobodan Marković, Dragoslav Grbić, Stevan Raičković i ja smo se družili, i zaželeli da nas neko upozna s Andrićem. Tada još nije bio dobio Nobelovu nagradu, ali je jednako bio veliki pisac. Rekli su nam: „Nemojte sad, sad ste pijani, nezgodno je“. To je bio moj prvi sustret sa Andrićem. A drugi susret mi se desio u Aranđelovcu. Andrić se odmarao, ručavao je u zasebnoj sali „Starog zdanja“, a ja sam tamo bio sa reprezentacijom u džudou. I odmah da ti kazem: džudo nije fudbal. Džudo je nešto drugo. Svi iz reprezentacije su hteli da se upoznaju s Andrićem. Obratili su se meni, ti si pisac, vele, iz istog si esnafa, itd. Rekao sam to direktoru hotela, on se brzo vratio s odgovorom. Odgovor je bio negativan. Andrić je rekao da ga to ne zanima. Sećam se kao da je sada: gledali smo, kroz one velike prozore „Starog zdanja“, kako naš nobelovac sedi i jede, jednako kao i mi. Nije bilo drugih susreta, inače. A ipak, ja bih, možda, čitavu knjigu, eto, mogao da napišem, baš jednu lepu knjigu o tome kako su izgledali moji susreti s Andrićem. Čudo je njegovo ćutanje. Čuo sam od Veljka Petrovića kako je bio kadar, taj isti Andrić, da ćuti po dva sata. Veljko je, još, govorio kako i on i ja, uostalom, stalno pričamo, svašta, o svačemu. Zato ćemo uvek, kazivao je, biti u sneci.

4.10.06

Čarobna pesma












Vidim te već,
istina – kao u nekoj srebrnoj magli,
ali divno te vidim:
na nogama ti čizme od sedam milja,
u ruci Aladinova lampa;
putuješ na onom čudotvornom tepihu iz Bagdada
i prelećeš sve planine i mora
i dižeš se visoko prema zvezdama.

Možda i ne slutiš koliko volim tvoju tršavu glavu,
detinju glavu koja miriše na sapun i aprilski vetar,
glavu u kojoj stanuju samo boje
visoke,
ogromne i nedostižne,
glavu koja će shvatiti daljine svetlosnih godina,
nerazumljive cifre i geometrijske krivulje
i hrabrost svemirskih brodova
što će krenuti sutra na nova neznana sunca.

Ja sam sva putovanja protutnjao u svojoj glavi
i tu su stali prostori o kojima i ne sanjaš:
četiri ulice tamo i tri ovamo
tako sam jednom leteo čak do Kumove Slame;
jedna čaša piva u restoranu kraj reke
– tako sam beskrajno lebdeo kroz udaljena sazvežđa;
jedan običan osmeh i jedno jesenje veče
– tako sam tražio nove, neobične galaksije.

Tako sam našao i jednu tihu mudrost
od koje rastu krila.

Zato i hoću samo to da te zamolim:
preleti beskonačnost i pobedi vreme i maštu,
ali ne zaboravi kako se korača po zemlji.

Dodirni rukama nemateriju,
ali ne zaboravi kako se korača po zemlji.
Budi veliki nebeski fenjerdžija i pali metagalaksije,
ali ne zaboravi kako se korača po zemlji.
Jer srca su ljudska zasađena nisko kao kupine
tu gde su svici jedine zvezde
i oči jedina sunca,
tu gde smo od sebe načinili mali svemir,
pa ipak dovoljno beskrajan da se u njemu izgubimo,
daleki jedni od drugih:
ja daleko od tebe kao Alfa Centauri,
ti daleko od mene kao Halejeva kometa.

Pronađi nove svetove i izatkaj im nebo,
podari im vazduh da mogu da dišu i žive,
ali ne zaboravi kako se korača po zemlji,
jer moramo se sutra jedan drugom približiti.

Četiri ulice tamo i tri ovamo,
dve čaše piva u restoranu kraj reke
i jedne iskrene oči i jedno jesenje veče,
– to je prostranstvo koje hoću da pomirim
od moje zvezde do tvoje.

3.10.06

Sećanje na Miku...

No, najvece „čudo“ s kojim sam proveo dobar deo života bio je Mika Antić. Da bi se ocenio njegov „lik i delo“, trebalo bi sastaviti konzilijum književnih, likovnih, muzičkih i birtaških kritičara, verovatno još i sociologa, lekara i sveštenika (kao lekara za dušu). Jednom sam u kafani zalepio parolu „Piće nikom nije dobro donelo“. A Mika je, onako šarmantno mucajući, tražio olovku i dopisa „... Ali ni odnelo“.

Petkom, kad mu je izlazila redovna kolumna u „Dnevniku“ („Obično petkom“), u mojoj kafani je bilo ritualno čitanje njegovog teksta. Na svako oduševljavanje pesnikovim tekstom Mika je redovno reagovao: „Je l', burazeru, imaš dva soma na zajam?“

Sve bi nas „ocarinio“, ali je kompjuterski pamtio od koga je uzeo pare i redovno vraćao dugove kad dobije honorar. Obično sredom, kad se kod mene okupljalo udruženje Mikinih poverilaca.
Đorđe Randelj

Posveta na darovanoj knjizi...

Svi smo mi Cigani. Nismo Romi ali volimo pesme, volimo skitnju. Sanjamo i nemamo mira. A to je to. Još uz to malo i slažemo pa smo kompletni. Peri i Bobi, da zavole i nas Cigane.
Mika. Miroslav Antić 7/X 78

(Miroslav Antić i Garavi sokak, 1978. Petru i Slobodanki - Bobi Latinović, novosadskim prijateljima, crni flomaster, ćirilicom.)

2.10.06

Malilini












Mora biti da sam pošašavio

- načisto.

Zar ne vidiš da si lepa,
Malilini,
da si lepa kao ptica
od šarenog perja.

Nemam dukat da te kupim.
Nemam braću da te otmem.
Nemam majku da te uvračamo.

Da odem u vojsku
dve-tri godine,
rano mi je za vojsku,
a i šta ću bez tebe.

Da idem po vašarima,
Da sviram po birtijama,
da kupujem perje,
da se kockam, pa da zaradim,

- udaćes se za nekog
dok se vratim, nesrećo.

Beži mi sa mojih očiju.
Mora biti da sam pošašavio
- načisto.

Nisi ti ni lepa,
Malilini.
nisi ti ni kao ptica
od šarenog perja.

Ima takvih u ciganskom rodu
i jos lepših - barem hiljadu.

Da te kupim za dukat,
da ga odmah potrošiš.
Šta će meni braća,
pa da se u tebe zaljube.

Da je živa moja mati,
ti bi u nju pogledala
urokljivim očima,
i mater bi moju pretvorila
u vrbu.

A možda i ne bi,
Malilini.
Eto šta ja govorim.
Teško meni: lud sam!

Zar ne vidiš da si lepa,
Malilini,
da si lepa kao ptica
od šarenog perja - priznajem!

Nemoj da me kljuješ
u to moje grlo
sa tim lepim očima.

Ne mogu da dišem
od tebe.
U nosu mi duša,
nesrećo.

Ja žvaćem tvoju kosu.
Ti žvaćes moju krv.
Ja žvaćem tvoje ruke.
Ti žvaćes moje srce.

Ja žvacem tvoju crvenu maramu.
Ti žvaces moj nikakvi život.
I moju nikakvu sudbinu.

Tako si me dovela u nešto
glupavo
pa govorim,
a ne znam šta govorim.

Pa osećam,
a ne znam šta osećam.
Pa ja plačem
i ne plačem ujedno.

Sad moram da idem
da probam da nađem
neki drugi život
i drukčiju sudbinu.
Idem u vojnike.
baš me briga za tebe.
Idem odmah sutra
da budem oficir.

Baš je meni
život lep.
Otkud da je nikakav.

Nakriviću kapu preko uveta.
Četa mirno!
Četa napred marš!

Eto vidiš šta govorim.
sve - koješta.
šalim se.
Oprosti.

Mora biti da sam pošašavio
- načisto.

30.9.06

Crteži










Ponekad tako sebe damo za oči jedva upoznate.

I na rastanku ćutimo samo i ne tražimo da nas vrate.
Živimo posle u tom drugom sve dok mu oči svetom plamte.
I ne znamo što nas pamte dugo, kad ne tražimo da nas pamte.

28.9.06

Kroj









Ukrašću tvoju senku, obući je na sebe i
pokazivati svima. Bićeš moj način odevanja
svega nežnog i tajnog. Pa i onda, kad
dotraješ, iskrzanu, izbledelu, neću te sa sebe
skidati. Na meni ćeš se raspasti.
Jer ti si jedini način da pokrijem golotinju
ove detinje duše. I da se više ne stidim pred
biljem i pred pticama.
Na poderanim mestima zajedno ćemo plakati.

Zašivaću te vetrom. Posle ću, znam, pobrkati
moju kožu s tvojom. Ne znam da li me
shvataš: to nije prožimanje.
To je umivanje tobom.

Ljubav je čišćenje nekim. Ljubav je nečiji
miris, sav izatkan po nama.
Tetoviranje maštom.

Evo, silazi sumrak, i svet postaje hladniji.
Ti si moj način toplog. Obući ću te na sebe
da se, ovako pokipeo, ne prehladim od
studeni svog straha i samoće.

26.9.06

Koji su tvoji gradovi?

Draško Ređep: Koji su, zapravo, tvoji gradovi?
Mika:
Kada sam se vraćao iz mornarice, bacao sam dinar - u kom gradu da se skrasim? A i tada i sada su postojala samo dva grada: Mostar i Novi Sad.
Draško Ređep: Zbog mostova?
Mika: Nikako. Zbog ljudi, zbog ljudi. U Novi Sad sam bez reči došao. Ali, kad mi se dogodi nevolja, ili kada sam u nekoj grdnoj čamotinji - idem u Mostar. Mostar je moja neiživljena ljubav. Ali, ipak, ima još jedan grad! To je Lucern. Čudesan švajcarski grad, tamo bih mogao čak i da umrem. U Beogradu sam bio gladan, bilo mi je zima, svi su nekud žurili, nikad nisu imali vremena za razgovor.

25.9.06

Povuci ruke kroz pređu Mlečenog puta...

Povuci ruke do lakata kroz pređu Mlečenog puta. I drži tako dok motam klube ogromne svetlosti, kao zlatni oreol oko svoje spostvene prelepe glave. Drži i reci kako neko može netoplokrvno da razmišlja o tome čime misao čuje i čime ovaj vid izmišlja, njuh sanja, ili ukus peva na vrhu jezika.
Sav ogrezao u šećer i gusto vino južnih zrenja, u svojoj sad već iskraćaloj mladosti, pažljivo baveći se tananom, nežnom igrarijom stvarnog odvajanja prostora od drugih, susednih prostora, ćutim i motrim ispod oka nadolazeća stoleća.
Najveća je brzina ne biti odmah brzoplet, nego pomalo namerno zakasniti. Usuđujem se da govorim sa valjenskom siugurnošću ludaka i prvosveštenika, da ću preuzeti na sebe da tako nekako i artikulišem budućnost.
Jedno je razmišljati o promenama, a drugo i činiti pokretljivost.

(Vranje, Borina nedelja, 1977.)

22.9.06

Najsrećniji su oni koji su teški naviše...









Ako znaš da si bio

pre mnogo hiljada godina,

i sagradio Balbek,

i porušio Troju,

ako se sećaš reptila,

Atlantide i mastodonata,

ko ti može oduzeti taj deo biografije?

Valja u sebi odgajiti

ogromnu plodnost vere

da bi se shvatio smisao

i pravi početak čoveka.

Neko bi mislio: sanjariš.

Ne. Ti to izbegavaš obmane.

Ko ne uma da izmisli

ne ume ni da opstane.

Najsrećniji su oni

koji su teški naviše.

Najsrećniji su oni

koji su prvi razumeli

da je temelj: već krov,

i semenka: već plod.

I pogled u nebo: već krilatost.

I zamisao: već doživljaj.

I htenje: već saznanje.

I odluka: već dejstvo.

Ako znaš da si leteo

van sunčevog sistema

i prestizao vreme,

i boravio u svetlosti,

i u nekoj budućnosti

zaboravio kapu,

ko ti može oduzeti

taj deo biografije?

Pitaš se: šta je suština?

Biti moguć u nemogućem.

Pitaš se: šta je cilj?

Tvoja spremnost da kreneš.

Pitaš se: gde je kraj?

Na kraju tvoga pitanja.

Kad uobličis misao,

uobličićes beskonačno.

15.9.06

Ima jedna nevolja

Sadik Šehić
Ima jedna nevolja

Uspomena na pjesnika Miroslava Antića

Miroslav Antić

Pjesnik Miroslav Antić dva puta je učestvovao na nekadašnjoj Republičkoj kulturnoj manifestaciji ”Kikićevi susreti” (1980. i 1982.) u Gradačcu. Već tada mi je kazao koliko je Gradačac ”divan i lep gradić” i da bi to mogla biti druga ”pesnička Meka”, odmah poslije Mostara. Rekao je još i ovo: ”Moram se složiti sa nobelovcem Ivom Andrićem, kada je rekao ”da je Gradačac grad u kome se morao roditi pesnik”, da bi potom dodao ”to je grad u koji moraju dolaziti pesnici”...

I tako prebirajući po sjećanjima i uspomenama na pjesnika Miku Antića i na njegov boravak u Gradačcu i druženje sa ovom pjesničkom ljepotom od čovjeka, tog lijepog maja 1982. godine na starom Gradu na Konaku ”Zmaja od Bosne”, gore na Seir-čardaku, odakle puca krasan pogled na ravnu Posavinu, čak tamo do kasabe pjesnika nezaboravnih stihova o sevdahu i neimaštini Muse Ćazima Ćatića, negdje oko pola noći našla se pjesnička bratija da se onako za svoju dušu ispjevaju i raspolože. Među pjesnicima, pored ostalih, nalazila se i naša divna pjesnikinja Nasiha Kapidžić-Hadžić. Ta pjesnička noć ostala je nazaboravna za sve one koji su imali tu privilegiju da se u tom času zadese na Seir-čardaku. Ta noć ostaće nezaboravna i za ovdašnjeg legendarnog konobara rahmetli Mandžu koji je te večeri posluživao pjesničke velikane. To je bio svojevrsni pjesnički festival koji je trajao sve do pjeva prvih horozova!

I poslije te pjesničke noći sa Seir-čardaka, iz tog prelijepog maja hiljadu devetstotina osamdeset i druge Miroslav Antić je izrazio želju da se opet i još jednom, ”prije nego što odem preko reke”, kako mi je rekao na rastanku, kao da je slutio da mu je to i naše posljednje druženje u Gradačcu, posjeti Gradačac. Čvrsto obeća da ćemo mu javiti tačan datum kada se budu održavali naredni ”Kikićevi susreti”, i naravno da ga željno očekujemo u našoj sredini.

I slijedećeg tamo majskog dana 1983. godine stiže pismo sa ovim sadržajem:

”Dragi drugovi,

Zahvaljujem Vam se na pozivu. Ja ću doći u Gradačac 12. maja do dva popodne. Ima jedna nevolja, pa Vas molim da me shvatite. Dolazim svojim kolima sa ženom i dva najmlađa sina. Biću u Gradačcu nekoliko dana na svoj račun. Meni se prošli put kod Vas toliko svidelo, da smo Haso (Hasan, pr.a.) Fazlić i ja sa porodicama ostali još dva dana za svoju dušu. Ja snosim troškove boravka moje dece i žene, ali nevolja je u tome što ne znam koji je hotel, pa Vas molim da mi rezervišete jednu trokrevetnu sobu.

Inače, dosta loše sam prošao februara. Bio sam dvadeset dana u bolnici. Srce. Zato i ne smem bez žene da se krećem na daleke puteve. Ona mi je i šofer, i lekar, i savest.

Drugarski pozdrav svima

Miroslav Antić.”

Pred Hotelom Banje Ilidža u Gradačcu tog 12.maja 1983.godine čekasmo u dva popodne Miku Antića. Čekali smo i čekali, da bi se u tom iščekivanju pojavio poštar na ”kolibriću” sa telegramom ove sadržine:

”Dragi drugovi, oprostite što ne mogu doći, jer moje bolno srce ne da mi da se pomerim iz kreveta.

Za lep uspeh Kikićevih susretima, Vama domaćinima i svim mojim drugarima srdačne drugarske pozdrave

Vaš Mika Antić”

A vijest da je prestalo da kuca to bolno pjesničko srce silno je rastužilo njegove gradačačke drugare i sve poklonike lijepe pisane riječi ne samo Kikićevog Gradačca i Posavine.

Na Mikinom grobu svirala je tužna muzika čuvenog vojvođanskog tamburaša Janike Balaša. Zaista, tužno da tužnije nije moglo biti!

12.9.06

Druga strana vetra












Ko nije plovio,

ko nije brodio,
ko se od orkanskih talasa skrivao,
taj kao da se upola rodio
i kao da je upola živeo.

...

More je kad čovek u sebi nađe
mudrost kako se budan sanja
i kad su dani slani i sivi.
Mudrost kako se sasvim živi.

Mornari se, u stvari, ne rađaju.

Postaju od svoje mašte najzlatnije.
Sami se od sebe sebi događaju,
svaki put čudnije...neverovatnije...
Zažmure i pogode kad da se dogode

i na kom mestu da se dogode.
...
Mornari i zvezde čudesno znaju
da večno namiguju
i večno traju.
...
Kad vidiš mornara,
ne pitaj šta mu je.
Pusti ga.
On mnogo voli da samuje.
On samo trepne i – kad god hoće
stvori parčence divne samoće.

10.9.06

Dotrči bliže zori

I svaki put kad te slome,

pa moraš nov san da stvaraš,


ne sanjaj ga u mraku


Dotrči bliže zori.

Izbroj u sebi do deset

i to u večnost pretvori.

I sve što žmureći smisliš

ostaće zauvek tako.

9.9.06

Bosih stopala trag

Ako u nekome ostavimo bosih stopala trag, al' urezan u kamen od ogromne upornosti, onda je postojati ili ne postojati potpuno ista stvar. Ostaje staza koja vodi u našem smeru. Ostaje smer ka kom će neko ipak stići. Ostaje stizanje koje vodi u nemoguće. Ostaje nemoguće koje vodi u sve mogućnosti. (Zenica Pive, 1974.)

6.9.06

Rođendanska pesma












Ja mislim da smo svi redom

iz lepe ljubavi rođeni,
ogromne, čudne i drhtave
kao jasike zelene.
posle su došle kolevke,
cucle i zubi, i ostalo.
i noć kad smo kmečali.
i pelene, pelene, pelene.
Svejedno je dali su oblaci
jesenjim nebom tumarali,
ili je košava bila,
ili je mećava bila,
ja mislim: oni su videli
sva sunca kad su nas stvorili.
Zato je kosa bebama
meka i topla kao svila.
Ja mislim da su se voleli
i mislim da su zamišljali
najlepše usne za nas,
najlepše oko i dlan.
I želeli su da budemo
najbolji na ovom svetu.
Da li se ikad upitaš,
ličiš li na njihov san?

5.9.06

Jedino čulo

Jedino čisto čulo to je dodir njene i moje ruke. Sve ostalo uopšte nisu čula. (Čortanovci, 1973.)

1.9.06

Basna

Roda, odevena u kostim od novog prolećnjeg perja, i jedan sasvim olinjali, ćelavi đeram, ćaskali - stojeći na jednoj nozi - i mudrovali iz dosade.
A znaš li, kazala roda, znaš li da nikad nećeš poleteti, jer ravnodušni se linjaju, a krila rastu samo od prevelikih želja.
Đeram ocedi kap vode s njuške i reče, žmirkajući limeno prema suncu: lako je vama, gospođo, kad ste udati za vetar, a ja sam se zemljom oženio.
Pouka ove basne izgubljena je u perju roda koje su odletele.

31.8.06

Bosonoga pesma









1.
Ovo je pesma
za tvoja usta od višanja
i pogled crn.
Zavoli me,
kad jesen duva u pijane mehove.
Ja umem u svakom novembru
da napravim jun.
I nemam obične sreće.
I nemam obične grehove.
Moja je sreća srneća,
a grešno mi je smešno.
Ako me neko čačne
u ove oči plačne,
nije to neutešno:
ja umem od suza da pravim
klikere lepe, prozračne.
2.
Podeliću sa tobom
sva moja šašava zdravlja.
Zavoli moju senku
što se klati niz dan.
Sutra nas mogu sresti
ponori ili uzglavlja.
Ludo moja, zar ne znaš:
divno je nemati plan.
Iziđi iz tog detinjstva
kao iz starih patika.
Zavoli moj osmeh, dubok
kao jezerske vode.
Evo, i ja sam se izuo.
Pod vrelim tabanima
rastapa mi se asfalt.
Budi uz mene kad odem.